Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Duhovi iz vremena Velike depresije
Ekonomska politika

Duhovi iz vremena Velike depresije

PDF Štampa El. pošta
DŽozef Stiglic   
petak, 14. novembar 2008.

(Danas, 13.11.2008)

Amerika je izvozila toksične hipotekarne kredite širom sveta u vidu obveznica potkrepljene aktivama. Amerika je izvozila svoju deregulisanu filozofiju o slobodnim tržištima za koju čak njen visoki „propovednik“ Alan Grinspen sada priznaje da je bila pogrešna. Amerika je izvozila svoju kulturu korporativne neodgovornosti, netransparentne akcionarske alternative, što pospešuje lošu procenu koja je imala ulogu u ovom debaklu, baš kao što je to bio slučaj sa skandalima u Enronu i Vorldkomu pre nekoliko godina. I konačno, Amerika je izvozila svoju ekonomsku stagnaciju.

Bušova administracija je konačno promenila mišljenje i učinila ono što ju je svaki ekonomista nagovarao da uradi: da upumpa više akcionog kapitala u banke. Ali, kako to obično biva, đavo se krije u detaljima, te je ministar finansija SAD Henri Polson možda uspeo da preinači čak i ovu dobru ideju; čini se da je shvatio kako da izvrši rekapitalizaciju banaka na način koji možda neće rezultirati povratkom dugovanja, što neće biti dobro za ekonomiju.

Najvažnije je to da su uslovi pod kojima je Polson uložio kapital u američke banke daleko gori od onih pod kojima je to učinio britanski premijer Gordon Braun (da ne spominjemo uslove koje je dobio Voren Bafet, a koji je daleko manje uložio u najpouzdaniju američku investicionu banku Goldman Saš). Cene akcija ukazuju na to da investitori veruju da su napravili zaista dobru pogodbu. Jedan razlog za zabrinutost zbog loše pogodbe koju prave američki poreznici jeste preteći nacionalni dug. Čak pre izbijanja finansijske krize, očekivalo se da će ove godine američki nacionalni dug porasti sa 5,7 milijardi dolara, koliko je iznosio 2001, na više od devet milijardi. Ovogodišnji deficit će se približiti brojki od pola milijarde dolara; sledeće godine će biti veći pošto se ekonomski sunovrat SAD produbljuje. Americi je potreban veliki stimulativni paket. Ali fiskalni konzervativci s Volstrita (da, isti oni ljudi koji su nas doveli do ove ekonomske stagnacije) će sada biti pozvani da ublaže deficit (što podseća na Endrjua Melona tokom Velike depresije).

Sada se kriza širi, kako je i bilo predviđeno, na tržišta zemalja u razvoju i na manje razvijene države. Ma koliko se to činilo neobičnim zbog svih tih problema koje ima, Amerika još uvek važi za najsigurnije mesto za ulaganje novca. Pretpostavljam da u vezi s tim nema iznenađenja jer, uprkos svemu, garancija vlade SAD ima više kredibiliteta nego garancija jedne države Trećeg sveta.

Dok Amerika bude upijala svetske ušteđevine da bi rešila svoje probleme, dok riskantne premije budu rasle, a svetski dohodak, trgovina i cene robe budu bili u padu, zemlje u razvoju će se suočavati s teškim vremenima. Neke od njih, to jest one koje su beležile veliki trgovinski deficit i pre udara krize, one s velikim nacionalnim dugovima koji moraju biti vraćeni, one koje imaju bliske trgovinske veze sa SAD, verovatno će više patiti od ostalih. One zemlje koje nisu u potpunosti liberalizovale svoj kapital i finansijska tržišta, kao što je Kina, biće zahvalne što nisu poklekle pred navaljivanjima Polsona i američkog trezora da to učine.

Veliki broj zemalja se većokreće Međunarodnom monetarnom fondu za pomoć. Razlog za zabrinutost je taj što će MMF bar u nekim slučajevima pribeći starim receptima koji ne deluju, a to je fiskalna i monetarna kontrakcija koja će samo produbiti globalne nejednakosti.

Možda smo u novom trenutku Breton Vudsa. Stare institucije su prepoznale potrebu za reformom, ali se u tom pravcu kreću brzinom lednika. Nisu ništa preduzele da bi sprečile izbijanje aktuelne krize; a sada nakon njenog udara postoji zabrinutost zbog njihovog neefikasnog reagovanja.

Svetu je trebalo 15 godina i jedan svetski rat da bi se ujedinio u suočavanju sa slabostima globalnog finansijskog sistema koje su doprinele pojavi Velike depresije. Treba da se nadamo da nam ovog puta neće biti potrebno toliko vremena: s obzirom na nivo svetske međuzavisnosti, cena toga bi jednostavno bila isuviše visoka.

Ipak, dok su SAD i Velika Britanija dominirale na starom Breton Vudsu, današnji globalni pejzažje znatno drugačiji. Isto tako, ispostavilo se da su stare institucije Breton Vudsa bile definisane paketom ekonomskih doktrina koje su se sada pokazale kao nefunkcionalne, ne samo u zemljama u razvoju, većčak i u centru kapitalizma. Predstojeći svetski samit mora da se suoči sa ovim novim istinama ako namerava da preduzme efikasne korake ka formiranju jednog stabilnijeg i pravičnijeg globalnog finansijskog sistema.

(Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu Kolumbija i dobitnik Nobelove nagrade 2001. za ekonomiju. Takođe je koautor sa Lindom Bilms knjige Rat od tri milijarde dolara: Prava cena iračkog konflikta)

Copyright: Project Syndicate

Danas ima ekskluzivno pravo objavljivanja u Srbiji

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner